Slike koje stižu iz Španjolske ne izgledaju kao slike koje dolaze iz demokratske zemlje, nego kao da dolaze iz kakve komunističke ili fašističke (svejedno!) diktature. Policija koja mlati i puca u ljude i djecu, bez da su ovi uradili išta nasilnog ili kriminalnog – samo su pokušali glasati!! Čista politička represija, ništa drugo! A Španjolska je do sredine sedamdesetih, do smrti Francisca Franca, bila upravo to – fašistička diktatura. Kao i ona druga država na Pirinejskom poluotoku, Portugal, s tom razlikom što je Salazar bio profinjeni intelektualac s visokom kulturom, za razliku od Franca, koji je bio prilično sirova i surova vojničina.
Kako je onda došlo do toga da u današnjoj, demokratskoj Španjolskoj, u izrazito lijevoj i liberalnoj Kataloniji, prisustvujemo takvim groznim scenama? Kako to da su sad najednom Katalonci “ustaše” i “separatisti”, a u Barceloni je socijalistička stranka Španjolske bila na vlasti neprekidno od prvih izbora 1979., do 2011.? A danas je na vlasti jednako lijeva, ako ne i lijevija, Barcelona in Comú? I najzanimiljivije: Kako to da je EU stala na stranu vlasti u Madridu, iako se tu očito radi o kršenju elementarnih ljudskih prava, prije svega prava na mirni prosvjed, što ovaj referendum u svojoj biti jest, a to se pravo ne smije, po presudama Europskog suda za ljudska prava, nikako ograničavati? Jer, vlasti u Madridu mogu i smiju ignorirati rezultate referenduma, oni mogu reći da po Ustavu zemlje Katalonija nema pravo na neovisnost. Ali imaju li oni zakonsko i moralno pravo zabraniti ljudima da izađu, zaokruže listić, i time pošalju političku poruku? Ne! Najmanje smiju pucati u ljude gumenim mecima i tretirati ih kao nasilnike! Tim više što Europa žmiri na oba oka kad divljaci iz antife doslovce ruše gradove u kojima se održavaju summiti poput G-8, Hamburg na primjer. Onda uglavnom stoje sa strane i gledaju kako antifa pali ljudima aute i pljačka dućane, a reagiraju tek ako se približe mjestu održavanja summita!
Kod Katalonije, dva principa su u sukobu: Jedan je univerzalni princip priznat od UN-a, po kom svaki narod ima pravo na samoodređenje. To je moralni princip. Ako jedna nacija želi samobitnost, u svojim granicama, nitko je ne bi smio sprječavati u tome. No to je tek princip koji je u praksi teško provodljiv, zbog raznih stvari. Drugi je princip, koji je u sukobu s tim, poštivanje ustavno-pravnog poretka, a tu Katalonci nemaju pravo na neovisnost. No da bi se razumijelo situaciju, potrebno je vratiti se u povijest. Katalonci nepobitno jesu nacija: Oni imaju svoj jezik, svoju povijest, i imali su stoljećima i svoju državu, do 1516. godine kad je Karlo V Habsburški pripojio Kataloniju uniji Aragona i Kastilje, novonastaloj državi Španjolskoj.
Pirinejski poluotok je u stoljećima nakon pada Rima prvo bio od petog do osmog stoljeća pod vladavinom Vizigota, a romansko stanovništvo postepeno smjenjuje doseljeno germansko. U osmom stoljeću poluotok pada pod vlast Maura, muslimana, i tu kreće rat kršćanskog stanovništva za povrat pirinejskog poluotoka. On dobiva zamah u 12. stoljeću uspostavom kršćanskih kraljevstava: Galicije, Leona, Navare, Kastilje, Aragona, i naravno Katalonije. Ujedinjenje dolazi kad i kraj Rekonkviste, kad su prvo Židovi koji nisu prihvatili katoličku vjeru, a nešto kasnije i Mauri, protjerani iz Španjolske, a što se otprilike poklapa s otkrićem Amerike i velikim usponom novonastale unije na razinu vodeće svjetske sile, uz Francusku. Engleska, kasniji veliki rival Španjolske, je tada bila tek na početku stvaranja svog budućeg imperija. Ferdinand II od Aragona, poznat kao “Ferdinand katolik”, je 1469. oženio Izabelu od Kastilje, “kraljicu ratnicu”, i time je stvorena dinastička unija dvije najveće države na poluotoku, Aragona i Kastilje. Nakon uspješne vojne invazije na na Navarru 1512., sve te monarhije su 1516. ujedinjene u jedinstvenu monarhiju Španjolsku. No svako kraljevstvo je zadržalo vlastite političke institucije, sudove, zakonodavstvo, monetu, i javnu upravu. Pod Habsburškom upravom, i uz kolonije i bogatstva iz novog svijeta, monarhija je cvjetala. Ipak, valja se sjetiti da je u Barceloni 1640–52 trajao “ustanak žetelaca”: pokrenuli su ga seljaci iz Katalonije. Sukob je nastao za vrijeme Filipa II koji je, iscrpivši ekonomske resurse Kastilje, bacio oko na one u Kataloniji. No Kataloniju su štitili zakoni po kojima je Unija stvorena, i koje su Katalonci ljubomorno čuvali. I tada, kao i sad, Katalonija je bila bogata pokrajina. Nakon što je Filip IV naslijedio tron, 1621., nadvojvoda od Olivaresa ukinuo je konfederativne odnose, nametnuvši visoke poreze svim kraljevstvima na poluotoku, uvevši centralizam, odnosno unitarizam. Otpor tome je bio posebno jak u Kataloniji, kojoj se malo od toga vraćalo. Brojne de Olivaresove mjere su kršile katalanski ustav, što je dovelo do pobune, i tako je propala mogućnost da se Španjolci stvarno formiraju kao nacija, poput Francuza ili Engleza.
Tada su takve višenacionalne monarhije bile normalna pojava, nacionalne države se kao ideja rađaju tek mnogo kasnije. No revolucija 1848. kad su diljem Europe carstva padala i rađale se nacionalne države, je Španjolsku mimoišla: prije toga su bili previše zabavljeni ratovima protiv Francuza i ponovnim stjecanjem neovisnosti, a ostatak stoljeća su Španjolskom uglavnom vladale hunte, i to vrlo autoritarno. Progresivni general Espartero, poznat i kao pacifikator Španjolske, je za to najzaslužniji. Na valu svoje popularnosti koju je stekao kao ratni heroj on je od regentice Marie Cristine tražio liberalne reforme, koja je to odbila i radije prepustila njemu mjesto regenta, a on je razne pobune koje su povremeno izbijale ugušio u krvi, vrlo brutalno. A u dvadesetom, Španjolsku je zadesio građanski rat, ali koji se nije vodio u vezi osamosataljenja pojedinih naroda, već između monarhije i republikanaca. Sukob je to koji je svoje korijene vukao iz prošlog stoljeća, kad je u Španjolskoj zapravo propala buržoaska revolucija koja se dogodila u brojnim drugim državama.
Postoji i mišljenje kako je i tu Katalonija odigrala posebnu ulogu: odnosno, da je za pad Katalonije i Aragona najodgovorniji Staljin, koji je namjerno zaustavio komunsitičke jedinice kako katalonski anarhisti koji su bili za demokraciju, a ne za “diktaturu proletarijata”, ne bi preuzeli vlast na sjeveroistoku, a njihova pobjeda umanjila njegovu premoć u komunističkoj Internacionali.
Unatoč uspostavi fašističke diktature, tijekom šezdesetih i prve polovice sedamdesetih, Španjolska kao i susjedni Portugal bilježi izuzetno visok i neprekinut period ekonomskog rasta, ali i period političke stabilnosti; Španjolski javni dug je na početku perioda demokracije iznosio nevjerojatno niskih 7% BDP-a, danas je Španjolska na rubu bankrota, prezadužena.
Liberalizacija, u kombinaciji s ekonomskim teškoćama u koje je Španjolska zapala nakon Franca, dovodi do oživljavanja separatističkih pokreta koji su u prošla dva stoljeća bili uspješno suzbijani. Katalonci često Španjolsku vide kao “veliku Kastilju”. No jesu li stvarno oni većinom za neovisnost? Katalonci listom jesu: No u Kataloniji živi svega oko 56% Katalonaca, uz 19% onih rođenih u ostalim dijelovima Španjolske, i čak 22% onih rođenih izvan Španjolske! Zato vjerojatno referendum ne bi polučio velik uspjeh da vlasti u Madridu nisu bile dovoljno glupe da krenu silom na svoje građane: Ovako, jasno je da će separatizam u Kataloniji nakon ovih groznih scena samo dobiti na zamahu, uostalom i Hrvati su se listom okrenuli protiv Jugoslavije tek nakon nasilja na Trgu bana Jelačića 1918., a kasnije i nakon brutalnosti Slobe Miloševića.
No imaju li pravo na to? U pravilu, smatram da svaki narod ima pravo na svoju državu, bili to Katalonci, Kurdi, Baski, Palestinci. Granice su pri tom obično problem, no granice Katalonije su dobro poznate i nisu se mijenjale stoljećima. Nakon ovakve reakcije vlasti u Madridu, posve sam uvjeren u to. Da su vlasti mirno pustile ljude na birališta, i potom rekle “mi vam taj rezultat referenduma ne priznajemo, jer u Ustavu zemlje nema uporišta”, stvari bi bile drukčije. U slučaju velikog uspjeha referenduma – jedan je već održan, 2013., i oko 80% se izjasnilo za neovisnost ali nije preko pola Katalonaca izašlo na birališta – Katalonija bi proglasila neovisnost koju nitko ne bi priznao, ionako. No tada bi vlasti u Madridu morale pregovarati o novom stupnju autonomije za Kataloniju, a možda i o konfederalizaciji zemlje. Naime, u politici jasno izražena volja naroda za neovisnošću, ako i nema ustavnog temelja, ima veliku političku težinu, i vlasti, ako žele izbjeći ustanak i pobunu, moraju nešto ponuditi za uzvrat, za pristanak na ostajanje u zajednici. U protivnom, može doći do kosovskog scenarija: Ako Milošević nije uspio silom osigurati da Kosovo ostane u sastavu Srbije, iako nije imalo ustavno pravo na otcjepljenje, zašto onda vlasti u Madridu misle da mogu? Potez Madrida nije samo nasilan, nego i glup: on će samo simpatije javosti pomaknuti prema Kataloncima, i okrenuti i one u Kataloniji koji su oko neovisnosti bili indiferentni na stranu secesionista. A nastavi li se nasilje, a zacijelo hoće, za njega će svakako biti smatrane odgovornim, s pravom, vlasti u Madridu. U konačnici, Katalonci i Rajoyeva vlada će morati zajedno sjesti za pregovarački stol, samo što će nakon svega pozicija Katalonaca biti znatno ojačana. Alternativa tome je jedino – novi španjolski građanski rat. U kom bi ovaj put, ironično, nasljednici komunista vjerojatno ratovali na strani – monarhije.